Ivan Aralica je zapisao ovako:“Onaj tko nije bio na Kupresu u vrijeme ravnodnevnice, taj ne zna kako izgleda zalazak sunca.“ Mi koji živimo na Kupresu kažemo ovako: Triba na Kupres doći u vrime ekvinokcija i samo jedanput pogledati misto odalkle je Bog stvorijo ostatak svita. Svake godine u ovo vrime kada počinju trodnevnice sv. Anti, a uskoro i šestodnevnice sv. Ivi kupreška visoravan je najlipša. Kako je ove godine vegetacija uranila taj raskoš prirode more se gledati već par dana. Kada se čovik popne na bilo koje kupreško brdo ostane bez daha od lipote koja puca prid njim. Kupreški čovik tu lipotu doživljava na svoj način. Mi tu lipotu svojatamo, ona je samo naša i nitko je ne mere doživiti dublje i jače od nas sami.
Odajući po zelenim cvitnim šumskim proplancima, pijući vodu sa stožerski vrila, kušajući tek prispilo šumsko voće, otrgne nam se osmjeh prema šarenom cvitnom tepihu, kupreškom polju. Lebdeći nad tom prirodnom čarolijom, stapamo se š njom i kličemo samom Bogu što je nam je podarijo sve ovo i nimalo nije bio štedljiv. Tek pridvečernji bili dimovi iz naši kuća posjete nas da smo na velkoj nadmorskoj visini, da je ta večernja studen, nebo puno zvizda, dio nas, naše lipote, osvježenja, lakog i udobnog sna.
Izvor: Kupres365.com 12.06.2007.
|
| |
Srednja ocjena: 5
Glasova: 2
|
|
